preskoči na sadržaj

XII. gimnazija Zagreb

Aktivnosti, vijesti i učenički radovi

ARHIVA UČENIČKIH RADOVA


____________________________________________________________________
Istraživanje: Kurikulna reforma – stvarnost ili iluzija?

       HOĆE LI NAS „ŠKOLA ZA ŽIVOT“  PRIPREMITI ZA ŽIVOT?

Nakon prošlogodišnje eksperimentalne provedbe, najesen je, u svim školama, počela  frontalna „Škola za život“. Što o svemu misle učenici i nastavnici naše škole, istražili smo u anketi, a saznali smo i što se sve promijenilo u njihovom svakodnevnom školskom životu.

Reforma sustava obrazovanja s pravom je zaokupila pažnju šire javnosti. Etimologija pojma reforma (lat. re=nazad; formatio=uspostava), pretpostavlja ponovnu uspostavu ili transformaciju postojećega sustava s ciljem poboljšanja djelotvornosti nekog sustava. Istražili smo može li „Škola za život“ doista rezultirati stvaranjem kvalitenih, konkurentnih i odgovornih sudionika društva, odnosno hoće li mladi ljudi nakon završetka „novoga“ obrazovanja doista biti spremniji odgovoriti izazovima i potrebama suvremenoga društva te svojim vještinama i znanjem konkurirati na tržištu rada. „Meni se čini da je ovo više život za školu, a ne škola za život“, na pitanje što misli o reformi, iskreno odgovara učenica prvoga razreda, čime dovodi u pitanje može li ova reforma ostvariti zamišljeni scenarij ili će i ovaj put sve ostati mrtvo slovo na papiru. Provjerili smo što to novo donosi ova reforma.

„Mijenjam staro za novo“

Predmetni kurikuli i kurikuli međupredmetnih tema temelje se na ishodima odgojno-obrazovnoga poučavanja, odnosno navode koje su vještine potrebne da bi učenici udovoljili budućim profesionalnim izazovima. U njima se mogu iščitati preporučeni sadržaji, oblici rada i načini vrjednovanja. Vrjednovanje se treba temeljiti na isticanju onoga što učenik zna i može te na tim vrijednostima graditi daljnji učenikov napredak. Stječe se dojam kao da dosad to nije trebalo biti tako. Očito se bjesomučno inzistiralo na promjenama, kao da sve staro treba odbaciti i zamijeniti novim, uključujući i neke dobre stare provjerene sadržaje. 

Sada bi, prema novome sustavu, učitelji i učenici imali na raspolaganju više autonomnosti i vremena za nove oblike rada, nesmetano bi se služili digitalnim alatima, škole bi bile tehnički izvrsno opremljene i učenici bi imali na raspolaganju brojne multimodalne izvore znanja. Provjerili smo kakvo je stvarno stanje na terenu.

Gdje prestaje mašta, a počinje stvarnost

Stvarnost je u našim školama znatno drugačija od zamišljenoga scenarija. Premalen broj škola radi u jednosmjenskoj nastavi koja učenicima omogućuje aktivno sudjelovanje u izvannastavnim aktivnostima. Nerijetko učenici imaju više od sedam ili osam nastavnih sati dnevno. Prečesto, ostvarivost kurikulnih ishoda ovisi o entuzijazmu učitelja, o njihovoj spremnosti da ulože privatno vrijeme ili novac u omogućavanje aktivnosti navedenih u kurikulu. Većina učitelja završila je svoje školovanje u sustavima koji nisu predviđali načine poučavanja i vrjednovanja kakve preporučuje kurikul. Može li im se zamjeriti ako se i sami pitaju kako ispravno postupiti?

Jednim od najvažnijih pomaka u novom sustavu poučavanja čini se način prenošenja znanja. Ova reforma pretpostavlja da učenik postane aktivni sudionik nastavnoga procesa, a učitelj bi pritom trebao biti moderator i pomagač. Učenici ne bi trebali „bubati“ činjenice napamet, nego bi učili iskustveno, najčešće u suradnji s drugima, pri čemu bi ujedno svladavali i socijalne vještine presudne za budući profesionalni život. Promjene se očituju i u načinima vrjednovanja postignuća učenika. Često se događa da se način poučavanja i način vrjednovanja naučenoga ne podudaraju. Nemoguće je očekivati da učenici postignu dobre rezultate tijekom provjeravanja, ako se ono izrazito razlikuje od svega onoga što su učenici uvježbavali tijekom nastavnih sati. Stoga je za uspjeh presudna suradnja i dobar odnos između učenika i nastavnika.

„Gloria discipuli, gloria magistri“

Unatoč svim tehničkim preprekama, nameće se razmišljanje da se sva odgovornost svodi na čovječnost i entuzijazam glavnoga nositelja odgoja i obrazovanja – učitelja odnosno nastavnika. Možda to znači da samo kvalitetan čovjek može postati kvalitetnim učiteljem. Nijedan zakon ne može upravljati mislima, osjećajima ili gestama čovjeka. Svatko tko je ikada bio učenik zna prepoznati, koji je učitelj ostavio neizbrisiv trag na njega. Ako vješto vlada komunikacijskim vještinama, učitelj može na učenike djelovati poticajno i služiti kao oslonac u procesu učenja. Kvalitetan učitelj uvažava osobnost svakoga pojedinog učenika. To je moguće ako učitelj svjesno ulaže vrijeme i napor,  kako bi što bolje upoznao učenikovu osobnost, njegove sklonosti, umijeća, interese i poteškoće. Takav učitelj osjeća ponos kada svjedoči uspjehu svojih učenika.

Strah od promjena i „sam svoj majstor“

Anketa, provedena među 117 učenika prvih razreda XII. gimnazije, otkriva zanimljive rezultate. Gotovo 65 % učenika boji se promjena u sustavu obrazovanja. Njih preko 90 % uočava promjene u svojoj školskoj svakodnevici. 44,4 % učenika ističe vidljive promjene u načinu poučavanja, 41 % u načinima vrjednovanja, a tek 10,2 % smatra da se promjene događaju u osobnom načinu učenja. 4,4 % učenika ne uočava nikakve promjene.

Istovremeno, učenici ističu novosti koje snažno utječu na njihovu školsku svakodnevicu, primjerice, moraju samostalno istraživati razne sadržaje, često ovise o radu svojih kolega pri radu u skupinama ili u paru, nesigurni su u kriterije vrjednovanja, ne razumiju sve elemente ocjenjivanja i slično. Sasvim je sigurno da promjene izazivaju zbunjenost pa čak i otpor, svaka promjena počinje u nama samima. Potrebno je pobijediti strah aktiviranjem vlastitih potencijala i jakih strana.

Začuđuje podatak da čak 62 % učenika smatra kako nisu aktivniji na nastavi, iako većina ističe da se od njih očekuje mnogo samostalnoga rada. Sve moramo sami; Profesori manje pričaju; Stalno treba misliti i zaključivati; Moraš biti sam svoj majstor samo su neke od poruka učenika. Iz ovoga se može naslutiti da nisu presretni ovakvim načinom rada, no ne može im se zamjeriti, ako zasad nisu dovoljno spremni za samostalni rad i ne vladaju, za to potrebnim, tehnikama učenja. Možda se baš u tome skriva mogućnost napretka i ostvarenja kurikularnih ciljeva. No takve se promjene ne događaju preko noći. Riječ je o dugotrajnom procesu, stoga nas ne bi trebao obeshrabriti podatak da, u ovome trenutku, 82 % učenika ne misli da će ih novi oblik obrazovanja bolje pripremiti za život. Potrebno je vrijeme, strpljenje, volja i predani rad i tek ta kombinacija može uroditi plodom.

Borba bez predaje

U razgovoru s našim nastavnicima otkrili smo da su nepopravljivi optimisti. Njihovi su nas odgovori uvjerili da neće posustati unatoč svim izazovima. Vjeruju u svoje učenike i istovremeno pokazuju spremnost da će, bez obzira na sve izazove, učiniti sve u svojoj moći da njihovi učenici ostvare najbolje moguće rezultate. Iako se mišljenja nastavnika u pogledu nekih pitanja razlikuju, istoznačna je želja da ne odustaju od svoje osnovne zadaće – odgoja i obrazovanja mladih za život. Nakon 30 godina iskustva profesorica kemije, Anđa Vladić, ističe kako učenici već sada postižu bolje rezultate, dobro prihvaćaju nove oblike vrjednovanja i vole istraživati i sudjelovati u raspravi. Na pitanje koliko je reforma promijenila školsku svakodnevicu nastavnika, profesorica Vladić otkriva. Novi načini poučavanja zahtijevaju od nas više pripreme za nastavu. No vjerujem da će rezultati učenika na maturi biti bolji, jer učenici moraju više istraživati i samostalno raditi“.

Biste li nešto promijenili u novoj reformi, pitali smo profesoricu biologije Dianu Ivošević. „Većina nastavnika svakako priželjkuje promjene u obrazovnom sustavu, međutim nedostaju cjeloviti pristup i profesionalno pripremljene edukacije za nastavnike, a čini mi se da su već poznati pojmovi zamijenjeni novima“.                       

Kreativnost potiče motivaciju

Profesorica likovne umjetnosti, Melita Dujmović, ističe da bi povećala satnicu ili smanjila obujam gradiva jer je vrijeme za kreativne aktivnosti ograničeno.

Rezanjem gradiva ne idemo vama na ruku, nego od vas radimo buduće fahidiote“, otkriva nam  profesorica latinskoga jezika Martina Miškulin, koja također predaje povijest u osnovnoj školi. Mogu li sadržajne promjene na kraju štetiti samim učenicima i kako bi se tome moglo doskočiti? Profesorica Miškulin napominje kako „ne bi trebalo u potpunosti slijediti taj program“. Znači li to da bi učitelj trebao postupati autonomno tijekom procesa poučavanja, imati u fokusu samoga učenika, njegovu osobnost, osjećaje i sposobnosti, a ne samo „drilanje“ znanja? Sretan i motiviran učenik sigurno može postići bolje rezultate te osnažiti vlastito samopoštovanje i samopouzdanje. To nam potvrđuje i profesorica Miškulin: „Ako je nešto kreativno zadano, većina učenika je zainteresirana za rad“. Napominje da je „Škola za život“ prerano zaživjela, bez cjelokupnog znanstvenog vrjednovanja i analize eksperimentalnog dijela projekta pa će tek rezultati naših „prvašića“ biti prvi, pravi pokazatelji uspješnosti ove „skupe reforme“, onoga dana kada osvanu rezultati njihove mature.

Eva Veselić, 2.e

 

____________________________________________________________________

INTERVJU: Iva Habek, bivša učenica XII. gimnazije

NAŠ OBRAZOVNI SUSTAV MLADE NE USMJERAVA NITI IM OTVARA NOVA VRATA

Iva Habek, prošlogodišnja maturantica XII. gimnazije, ove nam se godine obraća s riječima mudrosti o hrvatskom obrazovanju i  položaju mladih danas. Iva se pisanjem bavila još u gimnaziji, kao zamjenica glavne urednice školskog lista Dvanaesterac, a tragove  svoga uspjeha ostavila je i na državnoj razini smotre LiDraNo. Uz studij novinarstva, ova  brucošica svoj talent nastavlja  razvijati na portalu srednja.hr  koji  prati hrvatsko obrazovanje.

Radiš honorarno kao novinarka portala srednja.hr, možeš li nam reći čime se trenutno bavite?

Da, još sam prije  godinu dana ondje objavila jedan tekst, ljetos se nastavilo i sad sam  u njihovim redovima. Neizmjerno mi je drago što sam dobila priliku usavršavati svoje pisanje i razvijati se, a istovremeno kritički promišljati o širokom rasponu tema. Naravno, s naglaskom na one, vezane uz obrazovanje i mlade; srednjoškolce i studente, jer su oni, uz nastavnike i profesore, naša ciljana publika. Kako svaki dan donosi nešto novo, zbilja mi je teško odgovoriti na pitanje čime se trenutno bavimo. Najnovija tema broj jedan otvaranje je dugoočekivane menze na Filozofskom fakultetu te Pernarova Facebook objava o ukidanju državne mature. Brojne reakcije čitatelja puno govore o stanju u školstvu i pripremljenosti učenika za taj završni test. Ne mislim, pritom, da državna matura objektivno vrjednuje nečije znanje i da je njena provedba savršena, daleko od toga, no tvrdim da se oko mature nepotrebno stvara bauk prevelikih razmjera. No, to je najviše do koncepta našeg obrazovnog sustava.

Ipak, obrazovni sustav jedna je od aktualnih tema čija se promjena zagovara.  Koje su, po tvom mišljenju, rupe sadašnjeg hrvatskog obrazovanja što ga čini  lošim i zastarjelim?

Za početak, tema potrebitih promjena u obrazovanju nije od jučer, kao ni rupe u obrazovnom sustavu. Manjkavosti našeg obrazovanja očituju se još u nižim razredima osnovne škole kad je učenicima servirana gomila nastavnih sadržaja obrađena na način koji ne uključuje zagrijavanje njihovih moždanih vijuga, kao ni kreativnost. Posljedično, većina djece, već od djetinjstva, stvara averziju prema školi i učenju smatrajući to dosadnom, nerazumljivom i bespotrebnom aktivnošću. Natrpani predmetima, brojni uče isključivo za ocjenu 5 do 12, a nije rijetkost da učenici naučeno gradivo ne mogu povezati i primijeniti. Veliki problem je i to što se učenike u osnovnoj školi, a ni kasnije, ne usmjerava, pa iako memoriraju gradivo, često ne uviđaju svoje potencijale; što im ide, a što ne. Svi navedeni problemi svoj vrhunac doživljavaju u srednjoj školi gdje se učenički stav sveo na, generaliziram: hoće li to biti na maturi? Kad ta matura  dođe, masa njih će paničariti, biti nesigurna u svoje znanje pa upisivati skupo plaćene pripreme kako bi nadoknadili propušteno.  Mislim da je dovoljno reći da, prema istraživanju provedenom među 1.079 petaša i 1.024 osmaša, 60 posto njih ne voli ići u školu, ali voli svoje nastavnike. Upravo su nam takvi odnosi preduvjet za stvaranje poticajnije radne okoline i kvalitetnijeg obrazovanja koje će otkrivati potencijale učenika, ali i nastavnika. Ne mogu opisati koliko cijenim nastavnike koji učenicima uspiju otvoriti vrata i usmjeriti ih u daljnji život, ono što naš obrazovni sustav, u cjelini, nikako ne uspijeva.

Obrazovna reforma

Vjerujem da bi se sve te rupe mogle riješiti kvalitetnom obrazovnom reformom. Na portalu pratite razvijanje kurikularne reforme; možeš li nam reći u kojem je stadiju, što možemo očekivati od nje i je li uistinu toliko pogodna za naš obrazovni sustav?

 Sigurno bi se reformom rupe mogle sanirati, no ključno je u tu reformu ulaziti sustavno i angažirano; zbog dobrobiti učenika i nastavnika, a ne  zbog političkih i interesnih ciljeva: samo da je provedemo do roka i to je to. Možda ću biti subjektivna, ali upravo se na to,  prije Cjelovita kurikularna reforma, a sad preimenovana u Školu za život, svela. Ne zauzimajući ničiju stranu i sagledavajući očima gimnazijalke, početkom 2016. sam reformu, predvođenu Borisom Jokićem, smatrala svojevrsnom renesansom našeg školstva; bila sam ljubomorna na učenike koji će već u 2018., kako se navodilo, čitati suvremena lektirna djela, birati module i učiti ono što ih zanima. Bilo mi je neopisivo drago što je,  tih mjeseci,  tema obrazovanja postala tema broj jedan, a kako bi se reformu podržalo, tisuće ljudi su izašli na ulice. Ali, na put toj reformi stala je politika, brojna previranja i kompromisi pa se duže vrijeme, tijekom 2016. i 2017. godine, reforma  nije pomaknula s mjesta. S vremenom su se brojne ideje Cjelovite kurikularne reforme zanemarile i potpuno odbacile, a u škole je ove školske godine ušao eksperimentalni model Škola za život. Kao običan konzument medija, da slušam kako će se učenicima, napokon,  ponuditi tablete i lakše torbe, vjerojatno bi reforma dobila svu moju naklonost. Ovako, promišljajući o njoj, jasno mi je da se ona upravo svela na manjak informacija i digitalno opremanje škola te da se tako i prezentirala. Tableti i lakše torbe, kvalitetu su školskog sadržaja,  postavili u drugi plan. Nastava je u službi digitalizacije.  Evaluacija Škole za život trebala bi nam ukazati na njene prednosti i mane, no iako je Povjerenstvo za njeno praćenje imenovano, ne čini mi se da se ona kritički sagledava i svjesni smo da smo mogli bolje od Škole za život. Ne preko noći, naravno. Problem je što bi kakva-takva reforma, od sljedeće godine, trebala ući u frontalnu primjenu u svim osnovnim i srednjim školama, a mnogo je toga još uvijek nedefinirano i nespremno. Što će se točno i kako učiti i provoditi ne znam,  jer kurikulumi ponekih predmeta, tako i trenutno najproblematičnije povijesti,  još nisu gotovi. Nova je radna skupina trebala doraditi već postojeći dokument za taj predmet, ali stvar se ovih dana, mahom zbog političkih sukoba,  zakomplicirala. Problematično je to i za izdavače kojima, izgleda, neće ostati previše vremena za izradu materijala. Bojim se samo da će borba s rokovima, prepiranja, manjak motivacije i informacija, nepripremljenost nastavnika najesen, dovesti do brojnog „fušarenja“. Ipak, iskreno se nadam da sam u krivu i da će mi rujan pokazati drugačije. I dok smo 2016.,  za bolje obrazovanje -  budućnost svake zemlje, izašli na ulice, bili ujedinjeni i entuzijastični, dvije godine kasnije, kao da je sve palo u vodu. Ako se tako odnosi prema obrazovanju, onome što bi nam trebao biti zajednički cilj, nešto je itekako trulo u državi Hrvatskoj.

Našoj XII. gimnaziji veliki problem stvara nedostatak prostora i informatičke infrastrukture pa će provođenje frontalne reforme obrazovanja biti vrlo teško izvedivo i kritično, zar ne?

Naravno da nam nedostatak prostora već godinama otežava funcioniranje i da u XII.-oj još uvijek prevladava ona: snađi se kako znaš. Uspjeli smo postati dio pilot projekta e-Škola, pa ćemo valjda i frontalnog uvođenja Škole za život. Budući da, zasad, nemam saznanja kako će se škole opremati za reformu, i kao što sam rekla, kako će njena provedba od jeseni uopće teći, ne mogu procijeniti koliko će stanje u XII.-oj biti kritično, ali da, bit će zeznuto. No, više od problema s prostorom i infrastrukturom brinu me potencijalni problemi s provedbom reforme i njeno brzanje. Navrat-nanos, bojim se. To je ono što jest i što će, izgleda, biti kritično.

Studiraš novinarstvo, kakvo je trenutno stanje u visokom obrazovanju?

Kao što nam srednjoškolski obrazovni sustav nije najbolje strukturiran, tako i sustav visokog obrazovanja ima svoje manjkavosti. Kao dijelovi cjelokupno lošeg sustava, utječu jedan na drugoga, naravno. S ne baš najkvalitetnijih hrvatskih sveučilišta dolaze magistri edukacije, budući nastavnici, za studentskih dana suočeni s mnoštvom teorije, a manjkom praktičnog dijela. Zašto sam to uzela za primjer? Zato što nam, iako je situacija na faksu bolja zbog studiranja onoga što nas više ili manje zanima, drastično nedostaje prakse i mogućnosti stjecanja različitih vještina. Na primjeru studija novinarstva uviđam da praksa na prvoj godini,  u sklopu redovne nastave, gotovo ne postoji; moramo napisati tek jedan intervju i kratku vijest. Nešto više prakse dolazi kasnije, ali to studentima ne može biti dovoljno. S druge strane, brucoši su, barem ovi koje ja znam, za rad u studentskim medijima slabo zainteresirani, a to nikako nije dobro. Iako ne umanjujem značaj teorije za poznavanje funkcioniranja medija, novinarstvo prvenstveno smatram zanatom, a ne čistom suhoparnom teorijom kojom smo na prvoj godini bombardirani.

Očekivanja od studija

Kao budućeg studenta, zanima me što mogu očekivati od fakulteta, koje su razlike između srednje škole i fakulteta?

Nakon ozbiljnijih odgovora, malo ću te razvedriti – možeš očekivati X-icu, ručak u menzi za desetak kuna i čari studentskog života; Studentske srijede, četvrtke i petke. Naravno, kad nema ispita i kolokvija. Ipak, teško mi je reći što zaista možeš očekivati jer sve ovisi o tvom afinitetu za upisani studij i samom studiju. Baš sam ovaj tjedan, za potrebe teksta, ispitivala brucoše kako se pripremaju za nadolazeće ispite. Iako pomalo zbunjeni i izgubljeni u moru literature i podataka, kojih je puno više nego u srednjoj školi, gotovo svi su rekli da im je na faksu lakše jer su usmjereni na jedno područje. Naravno, uz pretpostavku da radiš koliko-toliko kontinuirano. Masa ti se predmeta može činiti dosadnim, kao što se meni čine, no važno je naglasiti da razdoblje studiranja ne mora biti previše stresno i dosadno ako proučavaš ono što te zanima. Zato je neizmjerno važno probati odabrati ono područje koje ti leži i zanimljivo ti je. Strast prije novaca, rekla bih.

Budući da na srednja.hr intenzivno pratite mlade, što misliš o današnjim mladima i predrasudama koje ih prate?

Kao ono da smo opsjednuti tehnologijom, depresivni, izgubljeni? Pa mislim da svaku generaciju mladih prate etikete i neke zajedničke karakteristike. Sjeti se samo razvoja mladenačkih supkultura, pankera, ljubitelja rave partyja 90-ih… S druge strane, mladima se danas nameću ideali, tehnologija je sveprisutna, u digitalnom svijetu im je, kao i nama, ljepše. Zbog ekonomskih i poglavito političkih okolnosti, čini mi se da je mladima sve teže prihvatiti stvarnost; očekivanja su im visoka, a stajanje na burzi i visokoobrazovanima, prečesto neizbježno... Jesi li recimo znao da se samo u prošloj školskog godini, zbog selidbe u inozemstvo, ispisalo iz škola više od 1.300 učenika? I da se, prema istraživanju Agencije za znanost i visoko obrazovanje, 53 posto sadašnjih srednjoškolaca vidi izvan Hrvatske? Malo je reći da su nam potrebne snažne mjere koje će situaciju u zemlji drastično poboljšati. To je tema koja nema kraja, a na koju bi se u Lijepoj Našoj,  zaista trebalo usredotočiti. Međutim, smatram da je nama, u cijeloj ovoj tužnoj hrvatskoj priči, ipak potrebno malo više mladenačkog bunta, aktivizma i kritičkog mišljenja. I puno pametnih mladih ljudi koji čine razliku.

RAFAEL SPAČ, 3.a

____________________________________________________________________

STEM revolucija: BBC Micro:bit

Micro: bit računala korak su prema boljem obrazovanju

Protekle se godine u medijima moglo slušati o tehnološkoj revoluciji koju Hrvati, unatoč nerealizaciji kurikularne reforme, čini se uistinu žele, budući da je više od milijun kuna donirano za nabavku Micro:bit računala. U sklopu kampanje BBC micro:bit – STEM revolucija u školama i XII. je gimnazija dobila ta mala, inovativna računala, koja je moguće koristiti u raznim područjima, a koja su učenike na održanim radionicama ugodno iznenadila.

Brojni nastavnici i učenici već predugo kritiziraju zastarjeli plan i program, neefikasne metode podučavanja te preopširnost gradiva, koji u svakodnevnoj nastavi nerijetko ne ostavljaju dovoljno prostora za razvitak logičkog načina razmišljanja, kreativnosti te prvenstveno, vještina potrebnih za život u suvremenom društvu.

Malen uređaj bezbrojnih mogućnosti

Vođeni mišlju da danas mladi uistinu zaslužuju moderno obrazovanje sa suvremenim metodama učenja, Croatian Makers inicijativa pokrenula je grupno financiranu kampanju BBC micro:bit – STEM revolucija u školama, s ciljem da što više učenika hrvatskih škola dobije po jedno micro:bit računalo. Budući da je čak 920 škola, prijavljenima u projekt među kojima je i naša gimnazija, dodijeljeno po petnaestak malih, za mnoge dosad neviđenih micro: bit računala, upotrebljivih u različitim područjima, čini se da su cilju sve bliži.

Micro:bit računala, kreirana od strane BBC, Microsofta i drugih inozemnih partnera, uručena su nam početkom ove školske godine, što je većinu učenika iznenadilo jer iako su protekle godine micro računala, kao novina u hrvatskim školama, bila česta tema u javnosti, mnogi ipak nisu znali da će im ovaj vrijedan projekt omogućiti njegovo korištenje u školskim klupama.

Brojne su mogućnosti tog malog računala, širokog 52, a dugog tek 42 mm, čija je primarna zadaća programiranje. Opremljen je kompasom i akcelometrom za određivanje njegova položaja, Bluetooth vezom za upravljanje s primjerice, mobitela te Ledicama na kojima se može prikazivati sadržaj. Uz to, ima i konektore koji omogućuju spajanje drugih senzora.

''Programiranje nije uvijek lako, ali je zabavno''

Na profesorima je kada će i kako koristiti dobivene uređaje, a naše su profesorice matematike Mia Čačić i Dijana Soldić pokrenule STEM radionice, koje su se dosad održale dvije subote, na kojima su zainteresirani učenici uz korištenje micro računala učili programirati, od jednostavnijih pa do kompleksnih sadržaja: ''Krenuli smo od najjednostavnijeg programiranja; imali smo male čipove s lampicama te smo ih programirali da čine neki oblik ili slovo. Kasnije smo se malo poigrali programiranjem logičkim petljama, a radili smo i kockicu za bacanje; kad bi se čip potresao, morao je prikazati broj od 1 do 6.'',  zadovoljno je rekla polaznica radionica, maturantica Lea Gvozden. Ipak, najdraži i najkompleksniji zadatak okupljenima je bio brojač koraka, a najveća im je sreća bila vidjeti da im program nakon uloženog truda u programiranje radi, a to nije uvijek jednostavno: ''Programiranje može zadati sto muka, kod programiranja brojača koraka, prvo treba otkriti kamo koja petlja ide, isprobavati radi li to uopće, zatim lijepiti čip na hlače pa marširati po razredu kako bismo vidjeli broji li čip korake. Nasreću, brojao je.'',  dodali su okupljeni učenici, iznenađeni mogućnostima tog malog uređaja, upotrebljivog čak i u robotici, koji zaista potiče učenike da do rješenja dođu svojom kreativnošću te logičkim načinom razmišljanja.

''Iako nam se zasad ideja o radionicama, na kojim će učenici sami programirati, činila najzanimljivija i najkorisnija, dobivene micro:bitove implementirat ćemo i u redovnoj nastavi, a radionice se nastavljaju u drugom polugodištu.'', rekla je profesorica Dijana Soldić, s kojom se složila i profesorica Mia Čačić, a oni učenici koji su na radionicama bili, dodali su: ''Željeli bismo ovu i slične radionice imati češće, čekamo sljedeću!'' te su tako na još jednom primjeru potvrdili činjenicu da su hrvatski učenici doista željni znanja i uporabe novih zanimljivih koncepata u nastavi uz logičko promišljanje, za što u zastarjelom, štrebanja prepunog hrvatskom školstvu, nažalost ima (ni)malo prostora.

Iva Habek, 4.a

____________________________________________________________________

ISTRAŽIVANJE Koji su suvremeni hrvatski autori najprevođeniji?

HRVATSKA KNJIŽEVNOST KOJU POZNAJE SVIJET

Iako u biografiji gotovo svakog hrvatskog suvremenog autora stoji činjenica da je njegovo djelo prevedeno na, primjerice, dvadesetak svjetskih jezika, jasno je da prijevodi domaćih autora na strane jezike još uvijek nisu česta pojava. Kad do prijevoda i dođe, rijetki su oni koji će se zapitati kako hrvatski autori, unatoč nedostatku šire strategije Ministarstva kulture, ipak uspijevaju pridobiti izdavače, a potom i čitateljsku publiku širom svijeta.

Pitanje tko je najprevođeniji hrvatski suvremeni autor se, uz ono o najčitanijem, u javnosti pojavi vrlo često, osobito u jesen, za vrijeme održavanja Međunarodnog frankfurtskog sajma knjiga.

Tamo će Hrvatska i ove, kao i svake godine, unatoč teškom razdoblju za nakladnike te krizi knjiškog sustava  kojom je bila dodatno pogođena ove godine, predstaviti inozemnoj publici jedanaest odabranih autora koji će zahvaljujući emisiji Trećeg programa HRT-a ,,Prekid programa zbog čitanja'', na LCD monitorima posjetiteljima čitati svoja djela, prevedena i titlovana na engleski jezik.

Kako do inozemne publike?

Gostovanja autora na inozemnim sajmovima proteklih su godina prošla bez velike medijske popraćenosti, što i ne čudi budući da je kultura u Hrvatskoj nerijetko zadnja rupa na sviralu pa udio kulturno relevantnih vijesti u medijima nije na zavidnom nivou. Na zavidnom nivou nisu ni ulaganja Ministarstva kulture u strategije o plasiranju domaće knjige u inozemstvo, štoviše, takve strategije na nacionalnoj razini ni ne postoje, a Hrvatskoj manjkaju veliki, smisleni projekti koji bi autorima omogućili prevođenje u sklopu projekta, a ne pojedinačno.

Upravo su zato u prošlosti međunarodni sajmovi bili gotovo jedina mogućnost da se za hrvatsku književnost čuje i izvan granica Lijepe Naše te da ista zainteresira strane izdavače i publiku. Unatoč činjenici da je razvoj tehnologije omogućio da se danas za hrvatsku književnost čuje i bez odlaska na inozemne sajmove, oni su zbog ljudskog faktora još od primarne važnosti, i činjenica je da poneki domaći književnici uspijevaju pridobiti strane izdavače. Kako? Budući da Hrvatska ne zauzima zavidno mjesto na europskoj književnoj karti, vrlo teško. Ipak, uz promišljenu pripremu, put do stranih izdavača ipak postoji. Presudna je dobra poslovna komunikacija te već postojeći prijevodi, primjerice, na engleskom jeziku. Naposljetku ishod uvijek ovisi o tome smatra li izdavač da bi djelo i na njihovom tržištu  imalo svoju publiku.

Najnovije hrvatske uspješnice

Izdavači su svjesni da je dobro predstavljanje hrvatskog autora i njegova djela ključ koji može dovesti do prijevoda na strane jezike, a potom u osvajanje inozemne publike i kritike, kao što je slučaj bio sa spisateljicom Dašom Drndić za čiju je promidžbu odgovorna uspješna  nakladnička kuća Fraktura. Drndić je, naime, prijevodom romana ,,Trieste'', hrvatskim čitateljima poznatim kao ,,Sonnenschein'', ušla u uži izbor za britansku nagradu The Independent za stranu književnost. Također se probila u Francuskoj, s francuskim prijevodom istog romana, a i njezini prijašnji romani imaju izvrstan odjek u inozemstvu. Britanske je izdavače u novije vrijeme zainteresirala i spisateljica Ivana Bodrožić, čiji će roman ,,Hotel Zagorje'' (u prijevodu „Hotel Tito“) biti objavljen u Velikoj Britaniji i Americi.

Pisci s najviše inozemnog čitateljstva

 No, dok Drndić i Bodrožić promatramo kao najnovije vijesti, tko je dosad najprevođeniji hrvatski autor? Prema Poslovnom dnevniku to je Miro Gavran, mladima najpoznatiji po romanima ,,Zaljubljen do ušiju'' i ,,Kako je tata osvojio mamu''. Gavranove su drame prevedene na 35 jezika svijeta, on je zasigurno najizvođeniji hrvatski dramatičar u inozemstvu, a njegov roman iz 1995. godine ,,Kako smo lomili noge'' preveden je čak i na kineski jezik te ima i predgovor na kineskom!

S velikim brojem prijevoda i inozemnih izdanja može se pohvaliti i svjetski priznata književnica Dubravka Ugrešić, najširoj publici još uvijek poznata ponajviše po kultnom liku Štefice Cvek. No, svoju je karijeru Ugrešić izgradila i mnogim drugim djelima koja su prevedena na više od dvadeset jezika, a osvrte imaju u najtiražnijim svjetskim novinama.

Dubravka Ugrešić dobitnica je mnogih inozemnih književnih nagrada i priznanja, no kako odavna ne živi u Hrvatskoj, takve vijesti do nas nažalost slabo dolaze.

Još je 2002. godine Nacional uvrstio Slavenku Drakulić među najuspješnije hrvatske pisce u inozemstvu, brojeći tada stotinjak izdanja i dvadeset zemalja u kojim su njena djela bila objavljena. Drakulić i danas broji najviše izdanja kod izdavača diljem svijeta, a manje je poznato da su prema njenim knjigama snimani i filmovi. Knjige su joj prevedene na 21 jezik, njih 14 je objavljeno na švedskom i engleskom, a ima prijevoda i na španjolski, grčki, albanski te najzanimljivije –  na japanski jezik.

I Miljenko Jergović ima, kako navodi njegova biografija, prijevode na više od dvadeset jezika. Književnik bogatog opusa među ostalima broji turske, bjeloruske, češke i finske prijevode djela.

Na stranim je jezicima prisutan i najčitaniji hrvatski suvremeni autor Pavao Pavličić, ali i Nedjeljko Fabrio. Na tom dugačkom popisu prevođenih autora ne smije se izostaviti Predraga Matvejevića, jednog od najprevođenijih hrvatskih autora u svijetu, čiji je ,,Mediteranski brevijar'' preveden na 23 jezika, među kojima i hebrejski, arapski i japanski te je prodan u više stotina tisuća primjeraka samo u Italiji.

Veliki uspjeh „Elijahove stolice“

Prijevodi na strane jezike možda najviše znače mladim autorima, pred kojima još stoji karijera. Tako je roman nagrađivanog hrvatskog književnika i znansvenika s britanskom adresom Igora Štiksa ,,Elijahova stolica'' preveden na petnaest jezika, a engleski prijevod knjige ovoga se ljeta u Kindle storeu, najvećoj knjižari e-knjiga na svijetu, probio na prvo mjesto u kategoriji povijesnih romana te na sedmo mjesto ljestvice najprodavanijih knjiga!

Sve spomenuto ukazuje na činjenicu da hrvatska književnost uistinu ima što ponuditi i stranom, ali i hrvatskom čitatelju, koji prema istraživanju agencije Gfk iz ožujka 2017. godine čita više no prošle godine, ali manje čita domaće autore. Je li razlog nezainteresiranost za domaću književnost, njihova medijska nezastupljenost ili visoke ličnosti kojima kultura prečesto nije u interesu, teško je točno odrediti.

Sve dok Ministarstvo kulture bude podupiralo prijevode suvremenih autora na strane jezike kao dosad – bez jasne strategije o njihovom plasiranju, očito je da svijet nažalost neće čitati mnoga kvalitetna imena suvremene hrvatske književnosti.

IVA HABEK, 4. a


Tražilica


Napredno pretraživanje
Traži
E-dnevnici

PSIHOKUTIĆ

    

Školska liječnica

UPISI

Kalendar
« Prosinac 2020 »
Po Ut Sr Če Pe Su Ne
30 1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31 1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
Prikazani događaji

KORISNE POVEZNICE
Online sadržaji

Da bi se ulogirali na sljedeće sadržaje,
potrebno je imati aktivan

elektronički identitet: AAI@EduHr za
akademsku i istraživačku zajednicu, odnosno
HUSO korisnički račun za učenike,
nastavnike i profesore osnovnih i srednjih škola.

 


 


 


 

 

 

Flag Counter

 

Brojač posjeta
Ispis statistike od 19. 5. 2017.

Ukupno: 409980
CMS za škole logo
XII. gimnazija Zagreb / Gjure Prejca 2, HR-10000 Zagreb / www.gimnazija-dvanaesta-zg.skole.hr / ured@gimnazija-dvanaesta-zg.skole.hr
preskoči na navigaciju